Nakon uzbudljivog putovanja i prvih dojmova iz Seville, naši Erasmusovci iz Tehničke škole Čakovec probudili su se spremni za nove izazove. Jučerašnji dan bio je ispunjen avanturama, od leta avionom i potrage za Jorgeom na aerodromu do smještaja u studentskom domu ‘Yugo’. No, prava avantura tek je počela. U današnjem dnevniku, naši učenici opisuju svoj prvi radni dan, istraživanje Seville i nezaboravno iskustvo na nogometnoj utakmici. Pridružite nam se u praćenju njihovih španjolskih avantura!
“Nakon prve noći u našim španjolskim ‘Ferrarijima’ (čitaj: studentskim apartmanima), probudili smo se s osmijehom na licima, spremni za nove avanture. Jutro je počelo u pola sedam, s misijom preuzimanja obroka za dan. Zamislite nas, šestoricu hrabrih Međimuraca, kako s poluotvorenim očima tumaramo po studentskom domu, tražeći doručak. Kao zombiji u potrazi za kavom! Uz doručak s nestrpljenjem iščekujemo polazak na radna mjesta…
Ubrzo su stigli naši vodiči, Maria i Jesus, naši vodiči za prvi radni dan… Vjerujemo da njihova imena nisu slučajna i nadamo se da će Onaj gore i dalje biti s nama, posjetit ćemo i Njegov dom da nas i dalje čuva… Za prvi dan laganini, upoznavanje trase odlaska i povratka s radnog mjesta, upoznavanje mentora, radne okoline i zadataka koji su pred nama, ne treba odmah na 100%… Ipak se treba aklimatizirati…
Jesus nas je odveo do autobusne stanice, udaljene deset minuta hoda od našeg smještaja. Tamo nam je održao kratki tečaj o korištenju gradskog prijevoza. ‘Samo sjednite na prvi autobus i pratite znakove’, rekao je. ‘Kako da ne’, pomislili smo, ‘kao da smo rođeni Sevilljanci!’
„Prva etapa naše autobusne avanture trajala je četrdeset minuta, sve do nekakve ‘granice grada’. Tamo smo se prebacili na drugi autobus, koji nas je odvezao u industrijsku zonu izvan Seville. Nakon trideset minuta vožnje, stigli smo do benzinske pumpe, naše posljednje stanice. Odatle smo pješice krenuli prema ART 3D Sevilla“, pričaju Sebastian i Matija.
Kad smo stigli pred firmu, pokucali smo na vrata, a onda… lajanje psa! Skoro smo pobjegli glavom bez obzira! Srećom, pas je bio prijateljski nastrojen, a mentor Jorge nas je srdačno dočekao. Objasnio nam je što ćemo raditi sljedeća dva tjedna, ali uz jedno ‘malo’ ograničenje: nema fotografiranja! ‘Što je, tu je’, pomislili smo, ‘valjda nećemo raditi atomske bombe!’
“Marko, Nikola i Juraj su, za razliku od Matije i Sebastiana, odmah pronašli svoje mjesto pod suncem, odnosno pod španjolskim reflektorima! Čim su stigli u svoju firmu, zasukali su rukave i počeli učiti nove vještine. Naravno, nisu propustili priliku da se malo razmeću pred kamerama, pa su spremno pozirali za fotografije. ‘Mi smo ovdje glavni’, kao da su govorili svojim pogledima.
A Domagoj? Pa, ja sam se našao u nekoj vrsti špijunskog filma! Moj projekt je toliko tajanstven da mi je rečeno da ne smijem ni zucnuti o njemu. ‘Ako progovoriš, nestat ćeš’, rekli su mi s ozbiljnim izrazima lica. Naravno, malo su se šalili, ali ipak sam se odlučio za šutnju. Što ako stvarno radim na nečemu što će promijeniti svijet? Ne želim riskirati da me izbrišu iz povijesti! Zato, nažalost, nema slika s mojeg radnog mjesta. Ali vjerujte na riječ, radim nešto veliko! Možda čak i veće od atomske bombe!”
Nakon upoznavanja s radnim mjestom, dobili smo slobodan dan za istraživanje grada. ‘Super’, pomislili smo, ‘idemo se izgubiti u Sevilli!’ Prvo smo se uputili prema smještaju, gladni kao vukovi. Svi restorani bili su udaljeni više od pola sata hoda, pa smo odlučili naručiti Glovo. Stigli su nam fini burgeri, taman da napunimo baterije za daljnje istraživanje.
Divimo se zgradama, parkovima oko nas, svaka ulica ispisuje neku povijest. No, moramo priznati da se svako malo vratimo u sadašnjost, jer pored nas stalno prolaze lijepe Španjolke, nevjerojatno koliko ih ima u Sevilli.
‘Prolazimo kroz Maria Luisa Park. Moramo priznati, ostali smo bez daha! Zeleni raj usred grada, sve uredno i savršeno održavano. ‘Ovo je ljepše od našeg dvorišta’, komentirao je jedan od nas.
Vraćamo se u naš ‘Yugo’, usput obavljamo šoping i punimo hladnjake, ručak, odmor, druženje s kolegama…
…A onda, kao da to nije bilo dovoljno, profesor Štampar je izvukao asa iz rukava: karte za utakmicu Sevilla-Mallorca! ‘Idemo na stadion!’ povikao je, a mi smo skočili od veselja.
Odmaramo glasnice za večeras, uspjeli smo se ugurati među 42 714 prisutnih na Ramón Sánchez Pizjuánu. Ramón Sánchez Pizjuán dom je jednog od najstarijih španjolskih klubova, FC Seville. Klub je osnovan 25. siječnja 1890. godine, no službeno se natječe od 14. listopada 1904. godine… Svi znaju da je najslavniji igrač FC Seville bio on, mali zeleni, Diego Armando Maradona, tu su igrali i veliki žuti, Robert Prosinečki, i ostali bez boja, Ivica Mornar, Joško Jeličić, Ivan Jurić, Marko Rog. A koja su dva hrvatska igrača ostavila vječni trag, odgonetnite sami… ili TŠČ-ovci pitajte profesora Pilića, ipak oni čine povijest FC Seville.
A onda, 19 sati! Okupili smo se ispred studentskog doma, spremni za pješački marš do stadiona. ‘Četrdeset minuta hoda? Ma, to je šetnja kroz park!’ rekao je jedan od nas, a ostali su se složili. Uz smijeh i zezanje, stigli smo do stadiona, atmosfera se zagrijava, kupujemo nešto crveno i ulazimo u grotlo Pizjuana.
Smještamo se blizu vrha, pola sata do početka, a gledatelja kao na utakmici Istre i Gorice. Gase se svjetla, počinje pjesma Sevilla, Sevilla, Sevilla… i u par trenutaka nema više slobodnih mjesta. Nema ni Istre, ni Gorice, već Sevilla i Mallorca.
Utakmica? Pa, recimo da je bila ‘iznadprosječna’. Puno šansi, malo golova, ali atmosfera… e, to je već druga priča! Navijali smo iz sveg glasa, kao da smo rođeni Sevilljanci. ‘Ovo je bolje od gledanja utakmice na televiziji, ovdje se osjeća prava strast!’
Naši su pobijedili 1:1, polusatna šetnja, prema našem ‘Yugu’. ‘Pola dvanaest? Pa, tek smo počeli!’ rekao je jedan od nas, ali smo se ipak složili da je vrijeme za odmor. Stigli smo u naše apartmane oko ponoći, sretni i umorni. ‘Sutra nas čeka prvi radni dan’, podsjetio nas je profesor Štampar. ‘Spavajte dobro, jer tko zna što nas sve sutra čeka!’ Svima Vama želimo buenas noches.”
Pratite nas i sutra, jer naši međimurski Erasmusovci sigurno će imati još puno toga za ispričati!
FOTO DNEVNIK: Učenici Tehničke škole Čakovec stigli na razmjenu znanja – Día uno (dan prvi)
Galeriju slika pogledajte u nastavku:
