Povodom obilježavanja Svjetskog dana beskućnika, ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Alen Ružić posjetio je u utorak udrugu Depaul Hrvatska u Rijeci. Tom je prigodom u riječkoj Kući utočišta razgovarao s korisnicima te uputio zahvalu svim djelatnicima i volonterima koji svakodnevno pružaju prijeko potrebnu pomoć najugroženijim članovima društva. Iz Ministarstva je tom prilikom istaknuto kako pomoć beskućnicima ne završava osiguravanjem toplog obroka ili osnovnih higijenskih uvjeta, već se u ovakvim ustanovama grade prijeko potrebni odnosi povjerenja, pruža stručna podrška i otvaraju vrata za povratak u aktivni društveni i radni život.
Individualan pristup i složeni izazovi skrbništva nad beskućnicima
Iz resornog ministarstva napominju kako čovjeku u stanju beskućništva nije dovoljno osigurati samo mjesto za spavanje, već stabilnu točku od koje može ponovno krenuti u život. Budući da beskućništvo rijetko ima samo jedan uzrok te može biti posljedica spleta teških okolnosti poput gubitka posla, bolesti, obiteljskih traume, siromaštva ili pucanja obiteljskih i prijateljskih mreža, odgovor države i zajednice nikada ne može biti univerzalan. Nužan je individualan pristup, dostupna socijalna i zdravstvena skrb, prilika za zapošljavanje te, prije svega, jasan put prema trajnom i stabilnom stanovanju.
Ministar Ružić naglasio je kako ovaj susret uspješno povezuje dva ključna područja javne odgovornosti – zdravstvenu zaštitu i socijalnu politiku – čiji zajednički cilj mora biti da svaka osoba u kriznim životnim okolnostima dobije pravodobnu, pravno reguliranu i dostojanstvenu podršku. Prema službenim podacima iz nedavno predstavljenog istraživanja provedenog u sklopu projekta “Nova perspektiva za beskućnike”, u Hrvatskoj trenutno bez krova nad glavom boravi oko dvije tisuće osoba, dok dodatnih 15 tisuća građana živi u krajnje neadekvatnim i nesigurnim stambenim uvjetima. S obzirom na to da postojeća prihvatilišta i prenoćišta raspolažu s tek 450 mjesta, vodeći izazovi u sustavu i dalje ostaju nedostatak zdravstvenog osiguranja, nemogućnost prijave u evidenciju nezaposlenih te socijalna isključenost najranjivijih.
