Većina igrača već se odavno tuširala poslije završenog treninga dok se Luka Modrić na pomoćnom terenu rujevičkog stadiona nadmetao… Sam sa sobom!
Uskoro su mu se pridružili suigrači, najprije Mateo Kovačić, potom i Petar Sučić. I…? Mateo je rupu pogodio iz drugog pokušaja! Uz iskrene Lukine ovacije, ali… Istodobno, to je u njemu probudilo novu iskru. I želju za nadmetanjem pa je igra potrajala onoliko dugo dokle sva trojica nisu po dvaput pogodili rupu. Bez obzira na to što je termin odlaska autobusa prema hotelu i precizno zakazanoj večeri opasno “visio”… Sreća da Mateo više nije gađao!
U petnaestak minuta Lukinog “produžetka” kriju se svi odgovori na pitanja onih koje zanima do kad će trajati njegova igračka karijera i u čemu je tajna njegove nogometne besmrtnosti. Mnogo toga otkrit će iskra i žar u njegovim očima dok svojom bogomdanom desnicom udara loptu koja odsjeda bliže ili dalje tom (ne)dostižnom otvoru i iskrena radost kada ista konačno završi u rupi.
To je Luka. I njegov nogomet poslije četrdesetprve. Dječačka zaigranost. Vječna želja za nadmetanjem i dokazivanjem. Usavršavanjem. Volja i upornost. I nadasve, ogromna ljubav prema nogometu. Gušt kojemu se nemoguće oduprijeti. A i zašto se odupirati, zar ne?