U Multimedijalnoj dvorani Muzeja Međimurja Čakovec predstavljena je knjiga „Bijeli anđeli“ autorice Martine Strahija, koja kroz fotografije, osobne zapise i životne priče donosi svjedočanstvo o višegodišnjem volontiranju u Tanzaniji, susretima koji mijenjaju čovjeka te snazi zajedništva i humanosti.
Predstavljanje je organizirala humanitarna neprofitna Udruga „Ti nisi sam“, koja već godinama pomaže nezbrinutoj i odbačenoj djeci Tanzanije.
Za Martinu Strahija fotografija je puno više od profesije. Posljednjih sedam godina njezin je život obilježilo i jedno posebno humanitarno iskustvo. U Tanzaniju odlazi od 2019. godine, gdje volontira u školi svetoga Franje Asiškog u Bomang’ombeu – mjestu koje je istodobno škola, dom i utočište za djecu različitih životnih i zdravstvenih okolnosti.
Među njima su albino djeca, slijepa i gluhonijema djeca, djeca rođena s različitim teškoćama, ali i ona zdrava, često bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
„Ja sam učenik, a ta djeca su veliki učitelji“
Presudan trenutak za Martinu bio je susret s paterom Jozefatom, misionarom koji ju je odveo u školu sv. Franje Asiškoga.
Susret s djecom ostavio je snažan trag, a upravo su oni s vremenom postali središnji dio njezine životne priče.
„Kroz sedam godina klince sam počela zvati svojim klincima, a zbog boje kože zvala sam ih Bijelim anđelima. Tako je nastao i naziv knjige“, ispričala je autorica.
Iz tog iskustva nastala je knjiga koja nije klasičan fotografski prikaz Afrike. „Bijeli anđeli“ donose puno više – razgovore, emocije, svakodnevne situacije, susrete i male trenutke koji s vremenom postaju velike životne lekcije.
Tijekom godina nastale su tisuće fotografija, no autorica naglašava kako najvažnije priče često nisu zabilježene pritiskom na okidač fotoaparata.
„Ovo je knjiga mojih uspomena, mojih priča u kojima sam bila samo sudionik, a glavne uloge su preuzeli oni mnogo veći. Predivne male osobe koje sam s vremenom prozvala svojim klincima, one velike duše u malim tijelima“, istaknula je Strahija.
U središtu svega su djeca. Ona zbog kojih je otišla s namjerom da nešto promijeni, a vratila se shvativši da su upravo oni promijenili nju.
„Bijeli anđeli“ su, kako kaže autorica, knjiga u kojoj je ona učenik, a djeca glavni likovi, veliki učitelji i, vjeruje, jednoga dana veliki vođe.
„U Africi sam naučila biti čovjek“
Jedna od najdojmljivijih poruka Martinina iskustva sažeta je u rečenici:
„U Hrvatskoj sam išla u školu, a u Africi sam naučila biti čovjek.“
Za nju volontiranje nije jednosmjeran odnos u kojemu jedan čovjek dolazi pomoći drugome. To je susret iz kojeg obje strane odlaze drugačije.
Kroz godine se mijenjao i njezin pogled na ljude i sredinu u kojoj živi. Ono što je na početku bilo nepoznato i udaljeno postalo je blisko. Razlike u boji kože, kulturi i životnim okolnostima izgubile su važnost pred onim što ljude povezuje.
Upravo je zato zajedništvo jedna od ključnih tema knjige.
Martina je govorila i o razlikama između života u Europi i Tanzaniji. Iako Tanzanija raspolaže s mnogo manje materijalnih mogućnosti, ondje je, kaže, susrela ljude koji su otvoreniji, neposredniji i spremniji prihvatiti drugoga.
Zbog toga „Bijeli anđeli“ nisu samo priča o Tanzaniji. Oni su i priča o nama – o tome kako gledamo druge, koliko smo spremni izaći iz vlastitih okvira i što se događa kada dopustimo da nas susret s drugačijim čovjekom promijeni.
Otvorene glave i čista srca poruka je koja se provlači kroz Martinino iskustvo, ali i kroz samu knjigu.
Glazbeni most između Međimurja i Tanzanije
Posebnu vrijednost predstavljanju dao je i premijerno prikazani videospot, nastao u suradnji s učenicima Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec i profesorom Nikolom Mutvarom te tanzanijskim rap umjetnikom Dogojanjom.
Video povezuje djecu i mlade iz Međimurja s njihovim vršnjacima iz Tanzanije, stvarajući svojevrsni most između dvaju udaljenih, ali ljudski vrlo bliskih svjetova.
Upravo takvi susreti pokazuju da humanost ne poznaje granice, jezik, kulturu ni boju kože.
Knjiga koja ostaje puno više od fotografija
„Bijeli anđeli“ tako ostaju puno više od zbirke fotografija. To je svjedočanstvo o jednom putovanju koje nije završilo povratkom u Hrvatsku.
To je priča o ljudima koji su ostali u srcu, o djeci koja su postala učitelji i o spoznaji da ponekad krenemo nekamo kako bismo pomogli drugima, a vratimo se bogatiji za ono što smo od njih naučili.
Uz autoricu, u programu predstavljanja sudjelovale su urednica knjige Dora Kulić i recenzentica dr. sc. Sonja Tošić Grlač.
Predstavljanju su, uz članove obitelji, prijatelje i brojne posjetitelje, podršku svojim dolaskom dali i međimurski župan Matija Posavec, gradonačelnica Čakovca Ljerka Cividini, njezina zamjenica Lana Remar te ravnateljica Muzeja Međimurja Čakovec Maša Hrustek Sobočan.
„Bijeli anđeli“ možda najbolje podsjećaju na to da fotografija može zaustaviti trenutak, ali tek čovjek može ispričati priču koja iza njega stoji.
