Najnovije službeno Izvješće o stanju u sektoru vodnih usluga donosi iznimno zabrinjavajuće podatke koji upućuju na to da se stanje u domaćoj vodoopskrbnoj mreži ne poboljšava, već iz godine u godinu drastično pogoršava. Prema službenoj statistici Vijeća za vodne usluge, takozvana neprihodovana voda dosegnula je nevjerojatnih 52 posto ukupno zahvaćene vode. To u praksi znači da više od polovice pitke vode u Hrvatskoj, koja se mukotrpno crpi iz prirodnih izvora, doslovno iscuri i nestane na svom putu prema krajnjim potrošačima, što predstavlja porast gubitaka od dva posto u usporedbi s podacima iz ranijih godina.
Brojke same po sebi najbolje ocrtavaju razmjere ovog infrastrukturnog problema. Unutar sustava javne vodoopskrbe ukupno je zahvaćeno više od 528 milijuna metara kubnih vode, dok je krajnjim korisnicima na kraju fakturirano tek oko 256 milijuna kubika. Golema razlika od čak 272 milijuna metara kubnih vodi se kao čisti gubitak. Riječ je o dragocjenoj tekućini koja nepovratno odlazi u zemlju kroz brojna curenja i puknuća dotrajale mreže, tehničke nedostatke sustava, ali i kroz neovlaštenu, ilegalnu potrošnju te izrazitu netočnost starih mjernih instrumenata.
Dok se resursi nepovratno gube građani plaćaju sve skuplje račune
Dok sustavi propadaju, financijski teret se prebacuje na leđa potrošača, pa građani plaćaju sve skuplju vodu. Prosječna ukupna cijena vode za kućanstva porasla je na 2,49 eura po metru kubnom, što je prosječni mjesečni račun kućanstva diglo na gotovo 30 eura. Ono što posebno upada u oči jesu ekstremne regionalne razlike unutar same države. Tako najviša ukupna cijena vode za kućanstva u pojedinim regijama iznosi čak pet eura po metru kubnom, dok je u onim najjeftinijim svega 0,85 eura, što predstavlja golemu razliku od gotovo šest puta za identičnu komunalnu uslugu.
Unutar samog sektora vlada neobičan paradoks. Cjelokupni sektor vodnih usluga, koji čini ukupno 141 isporučitelj, zabilježio je rast prihoda i završio poslovnu godinu s čistom dobiti od oko 45 milijuna eura nakon oporezivanja. Međutim, kada se zagrebe ispod površine, javni dio sektora zapravo grca u minusima i ostvario je financijski gubitak prije oporezivanja od oko 3,5 milijuna eura, prvenstveno zbog činjenice da su nužni rashodi i troškovi hladnog pogona rasli znatno brže od samih prihoda.
Za spas vodoopskrbnog sustava potrebno čak 1,7 milijardi eura
Hrvatska se s ovim poraznim brojkama službeno pozicionirala na samom dnu Europske unije te uz Bugarsku i Italiju čini skupinu zemalja s najgorim upravljanjem vodnim resursima. Za usporedbu, razvijene europske države poput Austrije, Danske i Nizozemske uspješno su dugogodišnjim radom i modernizacijom smanjile ukupne gubitke vode na razinu ispod 15 posto. Glavni uzrok hrvatskog neuspjeha leži u činjenici da je golema većina vodovodne mreže iznimno stara, posebice u velikim urbanim sredinama, dok lokalni vodovodi godišnje uspijevaju zamijeniti manje od dva posto dotrajalih cjevovoda.
Stručnjaci ujedno upozoravaju kako u zemlji uopće nije uspostavljen cjeloviti i funkcionalni sustav upravljanja gubicima jer mnogim komunalnim poduzećima nedostaju osnovne ažurne karte mreže, evidencije starosti cjevovoda kao i specijalizirani timovi na terenu. Kako bi se situacija spasila, donesen je ambiciozni nacionalni akcijski plan koji predviđa da se kroz dugih 15 godina količina izgubljene vode smanji za polovicu, no procjenjuje se kako će za potpunu sanaciju i obnovu cijevi na razini države biti potrebno uložiti čak 1,7 milijardi eura. Službeno izvješće o ovom problemu uvršteno je na dnevni red Hrvatskog sabora, no još uvijek nije poznato kada će saborski zastupnici o njemu otvoriti raspravu.
