Belin je bio jedan od najvećih Dinamovih igrača svih vremena, bio je među ključnim akterima proslavljene generacije koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova, natjecanje koje je kasnije preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu.

“Unatoč dugotrajnoj i hrabroj borbi s bolesti uspijevao je zadržati vedar duh, a njegova pozitiva i širok osmijeh gotovo su svakodnevno obasjavali i Dinamove odaje. Do zadnjega je trenutka detaljno pratio zbivanja u najdražem klubu, s izraženom emocijom proživljavao svaku utakmicu, bdio nad rezultatima, nad svakim potezom svojih nasljednika u plavom dresu. I ta nas je ljubav vezala do zadnjeg dana,” objavili su “Modri”.

Rođen u Zagrebu 4. studenoga 1942. godine kao najmlađi od trojice braće. Najstariji, Roland, relativno je rano završio karijeru, dok je Bruno bio jedna od nogometnih zvijezda tadašnje lige i prvi Rudijev sportski, ai i životni uzor. Nažalost, Bruno Belin s nepune je 33 godine stradao u prometnoj nesreći.

Nogometom se počeo baviti u Jedinstvu, a potom je preselio u Dinamo. U modrom dresu je igrao na mjestu halfa, potom povučenu spojku, kasnije desnog braniča pa zadnjeg veznog. U Dinamu je igrao od 1959. do 1970. i pritom s plavima dogurao do dva finala Kupa velesajamskih gradova – 1963. ih je pobijedila Valencia, dok su 1967. osvojili trofej pobjedom protiv Leeds Uniteda. S plavima je osvojio i pokal pobjednika Kupa 1963., 1965. i 1969.

U Dinamu je odigrao 410 utakmica postigavši 74 pogotka. Nastupao je i za belgijski Beerschot od 1970. do 1974. Za jugoslavensku je reprezentaciju odigrao 29 utakmica uz šest postignutih pogodaka.

Po završetku igračke karijere Belin je bio i trener “plavih”. Dinamo je vodio u tri mandata – u sezoni 1977/’78., potom u kolovozu i rujnu 1983. te u završnici sezone 1989. Bio je izbornik iračke reprezentacije 2002. godine pri čemu je posebnu pažnju javnosti privukao dvoboj protiv Irana na čijoj je klupi sjedio Miroslav Ćiro Blažević. Belin je, ujedno, 1982. godine bio Blaževićev asistent u pohodu plavih ka naslovu prvaka.