Sastanak američkog predsjednika Donalda Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u Bijeloj kući rezultirao je novim strateškim dogovorom koji bi mogao značajno promijeniti ekonomske i geopolitičke odnose na Bliskom istoku. Prema izvješćima koja prenose američki dužnosnici, dvije su se strane usuglasile oko primjene strategije maksimalnog pritiska na Iran, s posebnim fokusom na drastično smanjenje iranskog izvoza nafte u Kinu. S obzirom na to da Peking trenutno apsorbira više od 80 posto ukupnog iranskog izvoza crnog zlata, ovakav potez Washingtona izravno cilja na glavni izvor prihoda Teherana, čime se želi dodatno oslabiti ekonomska moć iranskog režima.
Ovakva najava odmah je izazvala reakciju iz Kine, čije je ministarstvo vanjskih poslova tijekom nedjelje poručilo da je međudržavna suradnja provedena u okvirima međunarodnog prava potpuno legitimna i razumna. Kineska strana naglašava kako se takvi trgovinski odnosi moraju poštovati i štititi, čime je jasno dano do znanja da Peking neće lako odustati od svojih energetskih partnerstava unatoč pritiscima iz Bijele kuće. Svako stvarno smanjenje ove trgovinske razmjene imalo bi trenutne i duboke posljedice na proračun Irana, koji se uvelike oslanja upravo na kinesko tržište kako bi ublažio učinke međunarodnih sankcija.
Istovremeno, situacija na terenu i u diplomatskim krugovima postaje sve složenija. Dok Trump i Netanyahu dogovaraju ekonomske blokade, u pozadini se odvijaju pokušaji oživljavanja diplomacije uz posredovanje Omana. Američki i iranski diplomati proteklog su tjedna razgovarali o spornom nuklearnom programu, no ti se razgovori vode u sjeni rastuće vojne prisutnosti. Raspoređivanje američke pomorske flotile u regiji jasno sugerira da se Pentagon priprema za sve scenarije, uključujući i mogućnost dugotrajnijih vojnih operacija protiv Irana ako diplomatski napori ne urode plodom.
Trenutna situacija predstavlja ključni test za Trumpovu administraciju koja nastoji balansirati između oštre retorike i konkretnih ekonomskih poteza na globalnoj razini. Dok se s jedne strane steže obruč oko iranskog izvoza, s druge se strane testira strpljenje Kine kao najvećeg svjetskog uvoznika energije. Ishod ove inicijative uvelike će ovisiti o tome koliko će SAD biti učinkovit u provođenju sankcija bez izazivanja šireg globalnog poremećaja, ali i o tome hoće li Teheran pod teretom prazne blagajne pristati na nove ustupke u vezi sa svojim nuklearnim ambicijama.
