Danas, na dan kada nas je napustila prije osam godina, prisjećamo se one čiji glas i danas odjekuje međimurskim brežuljcima i ravnicama – drage Tete Lize, Elizabete Toplek. Iako je otišla, njezina pjesma nikada nije utihnula. Ona nije bila samo pjevačica; bila je živi spomenik, najautentičnija stranica Međimurja ispisana notama i stihovima.
Teta Liza bila je ponosna kćer svog kraja, žena iz Križovca čiji je život bio usko vezan uz zemlju, rad i tradiciju. U njezinu glasu nije bilo umjetnih tonova ni školovanih tehnika, već iskonska emocija preuzeta iz djetinjstva, s majčina i bakina krila. Upravo je ta iskrenost i sirova snaga učinila njezine izvedbe toliko moćnima da su nadilazile lokalne granice i osvajale srca diljem svijeta.
Međimurska popevka, kroz njezin glas, nije samo preživjela; ona je doživjela procvat. Teta Liza je bila ta koja je, sa svojom dubokom ljubavlju prema baštini, prenosila tu melankoliju i jednostavnost naših predaka, pretvarajući je u neprocjenjivo blago. U tom se kontekstu ne može zaobići njezina uloga u procesu kada je UNESCO prepoznao Međimursku popevku kao nematerijalnu kulturnu baštinu. Njezine izvedbe i njezina strast bili su ključni dokaz da je ta pjesma ne samo dio prošlosti, već živi puls našeg identiteta, nešto što zaslužuje biti očuvano za sva vremena.
Ali Teta Liza nam nije ostavila samo pjesme. Njezina najveća ostavština je primjer kako živjeti s ljubavlju prema svom kraju, kako čuvati svoje korijene i biti ponosan na njih. Ona nas je naučila da se najveća vrijednost ne krije u blještavim i modernim stvarima, već u tradiciji, u zajedništvu i u jednostavnim, iskrenim pričama. Pričama koje smo čuli u svakom njezinom tonu.
Dok se danas sjećamo Tete Lize, ne žalimo samo za njezinim odlaskom. Slavimo njezino naslijeđe, njezin glas i neizmjernu ljubav koju nam je poklonila. Taj glas i danas nas nježno podsjeća da je Međimurje u našim srcima, a njegova duša zauvijek živi u pjesmama Tete Lize.
Jedna je Teta Liza: Više od pjevačice, simbol Međimurja
Iako je prošlo osam godina od njezinog odlaska, sjećanje na Elizabetu Toplek, našu dragu Tetu Lizu, ne blijedi. Ona nije bila samo čuvarica pjesme, već i svojevrsna most između generacija, utjelovljujući duh Međimurja na jedinstven način.
Mona Lisa iz Međimurja
Zanimljiva anegdota koja najbolje opisuje njezin značaj dolazi od poznatog međimurskog fotoreportera Zlatka Vrzana. U povodu objavljivanja biografske knjige o Teti Lizi, napisao je rečenicu koja je postala legendarna: “Na svijetu postoje dvije Lize. Pariška Mona Liza i međimurska Teta Liza.” Ova usporedba ne govori samo o njezinoj popularnosti, već o univerzalnoj vrijednosti koju je nosila u sebi – čaroliji koja je dolazila iz duše, a ne iz glamura.
Od školske kuharice do Porina
Prije nego što je postala ikona međimurske popevke, Teta Liza je desetljećima radila kao školska kuharica u Donjoj Dubravi. Ime Teta Liza nadjenula su joj djeca u toj školi, a ono se brzo proširilo i postalo prepoznatljivo u cijeloj Hrvatskoj. Njezina popularnost nije bila plod estrade, već isključivo njezine autentičnosti. Upravo zbog toga, dobitnica je dvaju Porina, najprestižnije glazbene nagrade u Hrvatskoj, i to u zreloj dobi. Osvojila ih je 2010. godine za pjesme “Lepo nam je vu jeseni” i “Meni mama tak velje”. Njezina životna priča dokaz je da se talent i iskrenost uvijek prepoznaju, bez obzira na godine ili životni put.
Glas koji je nadahnuo UNESCO
Međimurska popevka, zahvaljujući generacijama čuvara, a posebno Teti Lizi, uvrštena je na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine. Iako ona nije dočekala taj trenutak, njezine izvedbe i njezino pismo, pročitano na svečanosti dodjele povelje, snažno su svjedočili o vrijednosti popevke. U tom je pismu napisala: “Nikaj vu Međimurju nije moglo prejti bez pesme. Denes se ne čuje gosto kak negda, ali se nadam da bo opstala.” Tim je riječima sažela svoj životni credo i ostavila nam zadatak: da nastavimo čuvati i prenositi to blago koje je ona toliko voljela.
