Priča o dezodoransu je zapravo priča o ljudskoj inovativnosti i neumornoj potrazi za svježinom.
U davnim vremenima, prije nego što su znanstvenici otkrili pravi uzrok neugodnih tjelesnih mirisa, ljudi su se oslanjali na parfeme kako bi prikrili miris znoja. Čak ni redovito kupanje nije bilo dovoljno učinkovito, posebno kada znamo da je masovna uporaba sapuna postala popularna tek u 18. i 19. stoljeću nakon što je napredak u kemiji omogućio industrijsku proizvodnju sapuna.
Prekretnica u borbi protiv znojenja dogodila se kada su znanstvenici konačno otkrili pravi uzrok neugodnih mirisa – bakterije koje reagiraju s našim znojem. To je dovelo do razvoja dvije vrste dezodoransa.
Dezodoransi i antiperspiranti
Prvi tip, obični dezodoransi, djeluju tako što uništavaju bakterije koje se “hrane” našim znojem. Drugi tip, antiperspiranti, sprječavaju samo znojenje blokirajući žlijezde znojnice posebnim solima koje se postupno otapaju.
Prekretnica u povijesti dezodoransa dogodila se 1888. godine kada se na američkom tržištu pojavio “Mum” – prvi voštani antiperspirant. Iako učinkovit, bio je nezgrapan za nanošenje i teško se uklanjao s kože. Pravi komercijalni uspjeh postigao je “Everdry”, dezodorans na bazi aluminij-klorida, koji su ubrzo počele kopirati brojne tvrtke. Do kraja 19. stoljeća, dezodoransi su se mogli naći u raznim oblicima, od roll-ona i pudera do krema i čvrstih štapića.
Pedesete godine 20. stoljeća donijele su revoluciju u obliku aerosol tehnologije. Dezodoransi u spreju postali su toliko popularni da su do sedamdesetih godina činili više od 80 posto tržišta. Međutim, 1977. godine došlo je do značajnog zaokreta kada su vladine agencije u SAD-u i EU počele strože kontrolirati štetne sastojke u kozmetici. Zabrana aluminij-cirkonijevih kompleksa, glavnog sastojka aerosola, označila je kraj dominacije dezodoransa u spreju.
