Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović sudjelovao je danas u Kninu na svečanom obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja te 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja.
U nastavku donosimo njegov govor u cijelosti:
„Dame i gospodo,
Hrvatski branitelji, obitelji hrvatskih branitelja, živih, palih i nestalih,
Najviši državni dužnosnici, gospodine predsjedniče Sabora, gospodine predsjedniče Vlade i svi ostali dužnosnici i predstavnici javne vlasti, vjerskih zajednica, svi koji ste danas ovdje, svi hrvatski ljudi koji ovo danas gledaju preko televizijskih prijemnika ili preko drugih medija ili će gledati,
Hrvati u svijetu i Hrvati u Bosni i Hercegovini, jer ovo je bio zajednički rat braće po oružju, neodvojiv jedan od drugoga.
Sretan Dan pobjede, sretan Dan hrvatskih branitelja i Dan domovinske zahvalnosti!
- godine uveli smo praksu da na početku svečanosti, koja se tada održavala na glavnom kninskom trgu u ime branitelja obrati branitelj. Ta praksa traje do danas i jako je dobra jer se u stvari od branitelja i onih koji su sudjelovali u tim operacijama najtočnije i najvjerodostojnije, a s odmakom vremena i najhladnije, može čuti što se događalo. Svi mi ostali – ja valjda po deseti, jedanaesti put – smo dopuna i osim duboke zahvalnosti koju sam ovdje ponovio i ponavljam iskreno i od srca svakom prilikom braniteljima i svima onima koji su bili uz njih i njihovim obiteljima u vrijeme rata, ponovit ću i onima koji su preživjeli i onima, nažalost prebrojnima, koji nisu, još jednom – veliko, duboko i iskreno ljusko hvala!
Spomenuo sam Bosnu i Hercegovinu! Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je u tim godina rata vodio zajednički rat s hrvatskim narodom u Hrvatskoj: neizazvan, nametnut, težak, neperspektivan tih godina, bez pomoći, čak bez ozbiljnije verbalne pomoći, a kamoli materijalne pomoći. Mirovni proces i mir u Bosni i Hercegovini, takozvani Daytonski ili Pariški mirovni sporazum je potpisan nakon intervencije Hrvatske vojske i to ne avanturističke, samovlasne i svojeglave intervencije nego intervencije koja je dogovorena s američkim saveznicima, prijateljima, a neki dijelovi završne operacije čak i protiv naše volje, na njihovo inzistiranje.To je dug prema Hrvatskoj, ne bi bilo Daytona da nije bilo Hrvatske vojske, da nije bilo hrvatskih gardijskih brigada i HVO-a, ništa od toga danas ne bismo imali. To je jednostavna istina. U politici i povijesti – govorio je nešto o tome i predsjednik Sabora – istina je važna, ne možeš cijelu građevinu temeljiti i graditi i zidati na lažima, ali kada su nacionalni interesi u pitanju, nije nužno i nije rečeno da svaki puta treba u njihovom interesu reći sve i na isti način.
To su nacionalni interesi. Ti interesi nam nalažu da gledamo sebe, a da drugima budemo lojalni, pristojni ako je to moguće i da se previše ne bavimo drugima. Recimo, Srbija, susjedna država koja je bila sponzor ove pobune u Hrvatskoj. I kada slavimo Dan pobjede, to činimo u Kninu, ali tako nije bilo odmah prve godine i nije do 2001. bilo praksa, 2001. godine počinju kontinuirane proslave obilježavanja u Kninu. Ali, Knin realno nije bio srce pobune protiv hrvatske države i prava hrvatskog naroda da ima svoju nacionalnu državu u svojim međunarodno priznatim granicama. Ta pobuna je došla iz Beograda. I danas, zadnjih dana i godina, cijelo vrijeme slušamo jedne te iste besmislice, netko će reći reviziju povijesti. Povijest nije znanost u smislu fizike pa kada je zanemariš avion padne.
Povijest je vrsta interpretacije koja može biti poštenija i nepoštenija. I vjerujem da je naša interpretacija povijesti poštena. Ali opet, ja sam subjektivan, ja sam predsjednik Hrvatske, ja sam Hrvat i nije nužno da svatko povijest vidi na isti način, ali isto tako mislim da ne bismo trebali reagirati na svaku verbalnu besmislicu koja dođe preko Dunava. Dolazit će cijelo vrijeme. Međutim, ono što se radi u materijalnoj sferi, dakle, u naoružavanju – e time se trebamo baviti i na to trebamo itekako obratiti pažnju. Jer to utječe na našu sigurnost , to je stvarno, to je potencijalno kinetičko i to nas košta novaca. Što taj novac znači, koliko je on i kolike nam on sposobnosti daje i gdje je kraj toj priči i toj utakmici? Jer postoje i važnije stvari od toga.
Hrvatska je dobila rat. Srbija se naoružava i cijelo vrijeme govori da im se Oluja više nikada neće ponoviti. Ne vidim načina da se ponovi, ne vidim isto tako načina da Hrvatsku u ovom trenutku bilo tko ugrozi. Ne vidim, isto tako, da u Hrvatskoj danas bili tko previše polemizira o tome što je bila Oluja i što je novija hrvatska povijest. Mislim, osjećam, čak i vidim da se velika većina ljudi koja živi u Hrvatskoj u stvari slaže oko interpretacije događaja – da je to bio pobjednički i pošteni rat. Međutim, kada se Srbija naoružava, uz pomoć i direktnu asistenciju nekih od naših formalnih i neformalnih savjetnika i saveznika, moramo se pitati jel to poštena igra? Koliko nas to košta? Koliko će nas još koštati?
Postoji nešto što se nazivalo Fergusonovo pravilo, koje kaže da kada se kamate na javni dug države izjednače s novcem koji država daje za obranu, vrijeme je za povlačenje kočnice i za žuto, odnosno crveno svjetlo. Dakle, kamate koje plaćate na javni, državni dug, to je bačen novac, kad su jednake iznosima za obranu. U ovom trenutku Hrvatska je prešla tu granicu, i Sjedinjene Države, Francuska, Velika Britanija, Italija, jedino nije Njemačka.
Mi moramo postaviti pitanje sebi, ako već ne možemo dovoljno glasno međunarodnim forumima , što znači pet posto BDP-a za obranu ako trenutno izdvajamo dva posto, više nego ikad, ja bih rekao skoro dovoljno. I bolje da je ovako nego onako kako je ranije bilo jer nije bilo tog novca Pet posto? Taj novac neće ići u, sada ću biti stereotipan, škole, vrtiće, javnu potrošnju, javni standard, kvalitetnija sveučilišta. Ići će u njemačko, francusko i američko oružje, jel tako? Zašto? To su pitanja koja imamo pravo i obavezu javno postaviti jer udaraju na naš džep, a ti troškovi ne mogu biti cijelo vrijeme verbalno nadmetanje: jel’ dva posto, jel’ pet posto,nego što dobivam s dva posto i što dobivam s pet posto? Da li to znači da sam dva i pol puta jači ili sam samo dva i pol puta više novca potrošio?
Ratovi koji se vode trenutno, rat u Ukrajini, ruska agresija na Ukrajinu, napad SAD-a i Izraela na Iran pokazuju neke dobre stvari, reći ću koje, i neke koje jako zabrinjavaju. Ono što je dobro da se vidi granica sile konvencionalne vojne moći. U slučaju napada Rusije na Ukrajinu, Rusija je u stvari u vrsti gliba, nije jasno što će se dogoditi i kada će to i kako završiti. Međutim, nažalost i bez ikakve potrebe, u sličnu situaciju su se doveli i naši pravi saveznici, jedini saveznici, Amerikanci napadom na Iran. Tamo se stvari ne pomiču, stoje, a podsjetit ću, i to nas se itekako tiče i ticat će nas se – bez obzira na sve Omišlje, na naše dispečerske i tranzitne centre za energiju jer mi nismo proizvođači energije, barem ne bitni – da kroz Hormuški tjesnac protječe ne dvadeset posto nafte i energenata, nego četrdeset posto ukupne nafte kojom se u svijetu trguje. Jer ne trguje se sa svom naftom među državama. Puno nafte ostaje tamo gdje je proizvedena. Taj poremećaj koji je započeo 1. Ožujka ove godine i koji se gura pod tepih i kupuje se vrijeme – jer države imaju rezerve, imaju zalihe obavezne, u slučaju nekih država to je devedeset dana, u slučaju Japana to je, kažu pola godine, ali izgleda da nije – to je akutno pitanje koje će nam doći u jednom trenutku na naplatu, na stol. I nama i svima onima koji nemaju energije. A imaju je Amerikanci i Rusi, svi drugi ne onoliko koliko bi htjeli.
Naše sposobnosti, a ne to koliko smo potrošili, nego na što smo potrošili i kako smo to integrirali, dakle naše sposobnosti su jedino bitno pitanje i tu se čovjek ne može nego sjetiti i stare priče koju zna svako dijete iz Prve ili Druge knjige o Samuelu, o Davidu i Golijatu kada je mali David, vodonoša i hranonoša došao u logor izraelske vojske kod kralja Šaula i odlučio se obračunati sa čudovištem, filestejcem Golijatom. Odbacio je mač težak deset kilograma, odbacio je oklop težak deset kilograma i ponio je pračku. Dakle, nije išao goloruk, ponio je pračku i pogodio diva u čelo i uništio ga.
To je priča i o vjeri u Boga, tako će to tumačiti onaj tko vjeruje, ali prije svega priča o pameti, inteligenciji, ponešto i o onome što je Hrvatska činila za vrijeme rata. Nije ga dobila samo golom silom nego i pameću. I to je naša jedinstvena pozicija i s time ću lagano priču privesti kraju. Svi volimo govoriti da smo jedinstveni, misliti o sebi da smo jedinstveni kao nacije i odgajati svoju djecu da su posebna. To je dvosjekli mač u odgoju. Međutim, Hrvatska u nekim stvarima, kada je u pitanju obrana, naše iskustvo, naša povijest o kojoj je ovdje bilo s razlogom puno riječi – Hrvatska je posebna. Hrvatska je jedina država, u ovom trenutku u Europskoj uniji, u NATO-u, čiju vojsku vode ljudi koji su prije trideset godina bili mladići s ozbiljnim, bezpresedanskim vojnim, ratnim iskustvom u kaležu i u pravoj borbi.
Niti jedan načelnik glavnog stožera niti jedne NATO države nije vodio bojnu u napadu. Svaki vojnik zna što je to bojna u napadu na vojnoj vježbi, a kamoli u stvarnim ratnim okolnostima. Naš načelnik Glavnog stožera Tihomir Kundid jest i on je jedini takav u Europskoj uniji i u NATO-u. I ne samo zato, ima i imat će moje povjerenje. Ali on je zadnji te vrste. Kada ode u mirovinu, po zakonu i Ustavu, sljedeći načelnik Glavnog stožera više po zakonitosti i sili godina i biologiji neće biti takav čovjek. Bit će netko novi.
A vojska ako želi biti žilava, otporna, ako želi nastaviti biti pobjednička mora okrenuti glavu sa starih ratova i okrenut se izazovima novog vremena, a to nisu samo sustavi o kojima svi mi pričamo, to su neki drugi modeli, asimetrični, davidovski protiv Golijata načini borbe. I tu nećemo ići dalje samo potrošnjom – koju treba pozdraviti jer bez potrošnje i ulaganja nema ničega – nego i promišljanjem, skepsom. Jer, kao što je rekao gospodin Puja, predstavnik branitelja na ovom skupu – borili ste se za pravnu, civiliziranu i uređenu Hrvatsku. I ništa više u tom trenutku, ni za Ujedinjene narode, ni za Europsku komisiju, ni za Europski parlament, nego za Hrvatsku i za Hrvate preko granice čije probleme nismo riješili do danas.
U nadi da će to sljedeće godine biti pitanje prošlosti i da ćemo i to riješiti želim vam sve najbolje, puno sreće, osobnog zadovoljstva svima koji gledaju, svima koji su danas ovdje. Domovini vjerni i još jednom sretan Dan hrvatske pobjede. Živjeli!“
Osim predsjednika Milanovića na središnjoj svečanosti govorili su predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, a u ime hrvatskih branitelja obratio se predsjednik Udruge veterana 7. gardijske brigade „Puma“ Robert Puja.
Prije središnje svečanosti predsjednik Milanović položio je vijenac i zapalio svijeću ispred Spomenika hrvatske pobjede “Oluja 95“. Uz predsjednika Milanovića bili su predstojnik Ureda predsjednika Republike Orsat Miljenić, načelnik Glavnog stožera OSRH general-pukovnik Tihomir Kundid, pročelnik Kabineta Predsjednika Republike Bartol Šimunić, savjetnik Predsjednika Republike za obranu Ivica Olujić, posebni savjetnik Predsjednika Republike za veterane Domovinskog rata Marijan Mareković, direktor Glavnog stožera OS RH general-bojnik Denis Tretinjak, zapovjednik Hrvatske kopnene vojske general-bojnik Blaž Beretin, zapovjednik Hrvatske ratne mornarice komodor Damir Dojkić, zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadni general Krešimir Ražov, zapovjednik HVU-a „Dr. Franjo Tuđman“ general-bojnik Slaven Zdilar te drugi visoki časnici Hrvatske vojske.
Na ceremoniji polaganja vijenaca i paljenja svijeća Predsjedniku Republike i vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga Republike pridružili su se gradonačelnik Grada Knina Marijo Ćaćić i gradonačelnik Grada Zagreba Tomislav Tomašević.
