Danas slavimo blagdan svetog Josipa, u našim kajkavskim krajevima od davnina poznat i omiljen kao Jožefovo. Ovaj blagdan oduvijek je zauzimao posebno mjesto u srcima naših predaka, koji su u svetom Josipu vidjeli zaštitnika obitelji, radnika i zagovornika za mirnu, „svetu” smrt.
Iako je ožujak vrijeme buđenja radova u polju, na Jožefovo je vladao strogi mir.
Običaji: Molitva, križni put i pjesma
Prema starim užancama, na današnji se dan nije smjelo raditi ništa osim onih najnužnijih poslova – hranjenja domaće stoke. Sve ostalo vrijeme bilo je posvećeno duhovnosti. Obavezno se odlazilo na svetu misu i pobožnost križnog puta.
Stariji mještani još se dobro sjećaju kako bi crkva odjeknula čim bi započela uvodna pjesma:
„Pomoć svoju ti ne skrati, kad te bijednik stane zvati, Josipe usliši nas!”
Mali „predah” usred korizme
Iako Jožefovo gotovo uvijek pada u vrijeme stroge korizme, kada su se naši stari suzdržavali od mesa, teških jela i kapljice, ovaj je blagdan bio iznimka. Kako bi se počastio svetac zaštitnik, na stolovima se nastojalo poslužiti nešto bolje jelo, a običaj je nalagao da se popije i barem jedna čaša domaćeg vina.
Upravo u tim trenucima druženja uz stol nastale su brojne narodne zdravice i napitnice koje su se prenosile s koljena na koljeno.
Zaboravljena napitnica iz Kamene Gorice
Jedan od najljepših zapisa o tome kako su naši stari doživljavali svetog Josipa sačuvan je u Kamenoj Gorici kod Novog Marofa. Tamošnja kazivačica, pokojna Tereza Kerep (r. Čiček), sačuvala je od zaborava simpatičnu i toplu napitnicu koja svetog Josipa opisuje kao bliskog, domaćeg čovjeka:
„Sveti Jožef, stari mužek, > velku sedu bradu ma, > z glavom drma, z nogom drma, > v ruka drži Jezuša!”
Ovi stihovi podsjećaju nas na jednostavnu, ali duboku pobožnost naših starih koji su svece doživljavali kao dio svoje obitelji.
