Ponekad se povijest i sadašnjost savršeno isprepletu, stvarajući događaj koji nadilazi puku projekciju filma. Upravo to se dogodilo u Čakovcu, gdje je dokumentarac “Nek se čuje i naš glas” Krste Papića iz 1970. godine, poslužio kao savršen uvod u raspravu o slobodi govora i povijesti međimurskog radija. Film, snimljen u ambijentu današnjeg centra Murai, postao je još življi zahvaljujući posebnoj gošći, protagonistici Mariji, koja je nakon 54 godine ponovno izvela svoju scenu uživo. Njezina izvedba, uz pratnju mladih glazbenika nove generacije na punoj terasi “Deklina Oaza u Mamas & Tapas”, stvorila je most između nekadašnjeg buntovništva i današnje kreativne slobode.
“Nek se čuje i naš glas”: Film kao preteča slobode izražavanja
Dokumentarac Krste Papića, snimljen u vrijeme kada je svaki javni glas bio pomno praćen, predstavlja izvanrednu odu buntovnom narodu. Iako se radnja odvija u specifičnom povijesnom kontekstu, Papićev film, prikazujući naizgled jednostavne ljude koji teže izražavanju, savršeno ilustrira univerzalnu ljudsku potrebu za slobodom govora. Upravo ta esencija filma, prenesena kroz glas protagonistice Marije, odjeknula je i u Čakovcu, podsjetivši na važnost svakog pojedinačnog glasa u društvu. Njezina sposobnost da se teksta prisjeti i nakon više od pola stoljeća svjedoči o dubokom dojmu koji je film ostavio, ne samo na nju, već i na generacije koje su ga gledale.
Radio Lopatinec i rađanje međimurskih radio postaja: Glas naroda u eteru
Međimurje, regija poznata po svojoj živahnosti i specifičnom duhu, imala je i svoju radio povijest koja se, na neki način, poklapa s Papićevom temom. U istoj školi u kojoj je djelovao i Marijin tamburaški orkestar, nekada je djelovao i nezavisni Radio Lopatinec. To je bio svojevrsni preteča i simbol slobodnog duha, slično onome što je Papićev film hvatao.
Početak devedesetih godina prošlog stoljeća bio je ključan za rađanje lokalnih radio postaja u Međimurju, koje su, baš kao i Radio Lopatinec, iznikle iz potrebe za lokalnim glasom i informacijama koje nisu bile uvijek dostupne u centraliziranim medijima. Ta je era bila obilježena pravom medijskom revolucijom, gdje su entuzijasti, često uz minimalna sredstva, pokretali vlastite radijske projekte.
O tim nezaboravnim trenucima radijskog staža i radijskom pozivu, sinoć su nam ispričali istinski pioniri međimurskog radijskog etera: Ivan Mezga, osnivač kultnog Radija 105 iz Selnice, i Enver Muminović Čevo, osnivač Radija Nedelišće. Kroz moderaciju novinarke i radijske voditeljice Anamarije Horvat Šantl, publika je imala priliku poslušati i autentične isječke digitaliziranih snimki starih magnetnih traka, što je dodalo posebnu draž cijelom događaju. Njihova svjedočanstva potvrdila su da su te postaje, iako često nastale “iz garaže”, bile prava oda buntovnom narodu, pružajući platformu za lokalne vijesti, glazbu i mišljenja, često ignorirana od strane većih medija. Bili su to glasovi zajednice, glasovi koji su se borili da se “čuje i njihov glas”, baš kao u Papićevom filmu.
Događaj u Deklinoj Oazi, kombinirajući filmsku umjetnost i živu povijest lokalnog radija, još jednom je potvrdio važnost medija kao platforme za slobodno izražavanje i okupljanje zajednice. Pokazalo se, kao i u svim europskim anketama, da je radio najpopularniji i najvjerodostojniji medij u našem prostoru. Radio omogućuje svima da slušaju informacije i događanja iz prve ruke, neovisno o tome gdje se nalaze, a da ne moraju ni čitati ni gledati ono što čuju, prilagođavajući se svim trenutačnim stanjima.
Živio radio!
