Danas Katolička crkva slavi Blagdan Svih svetih, dan posvećen sjećanju i štovanju svih kanoniziranih svetaca, ali i onih koji nisu službeno proglašeni svetima, a ostvarili su ideal kršćanskoga života. Riječ je o svečanosti koja, prema crkvenoj liturgiji, u središtu nema smrt, već život – univerzalni poziv Boga svim ljudima svih vremena na vječno zajedništvo Njegove ljubavi.
Državni Blagdan i Tradicionalni Običaji
Blagdan Svih svetih je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj, a građani ga tradicionalno obilježavaju masovnim posjetom grobljima. Ovaj dan je posvećen spomenu na preminule članove obitelji i prijatelje. U novije doba, postala je uobičajena praksa obvezatnog uređenja i kićenja grobova cvijećem, paljenja svijeća te škropljenja posvećenom vodom, stvarajući jedinstvenu sliku mira i sjećanja na hrvatskim grobljima.
Dušni dan – Spomen Vjernih Mrtvih
Dan poslije Svih svetih, 2. studenoga, u Crkvi se obilježava Spomen svih vjernih mrtvih, poznatiji kao Dušni dan. To je dan izravno posvećen molitvi za duše u čistilištu.
Povijesni Razvoj Štovanja
Štovanje grobova svetih bilo je prisutno i u židovstvu. U kršćanstvu se, s vremenom, dan smrti počinje nazivati danom nebeskoga rođenja, osobito u kontekstu mučenika čije se štovanje razvilo već u II. stoljeću.
Isprva su kršćani slavili prvenstveno mučenike, a kasnije su se kao iznimna svjedočanstva vjere isticali i asketi, Bogu posvećene djevice te biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako je danas shvaćamo, može se govoriti tek od X. stoljeća. Značajno je da je prva službena kanonizacija bila za vrijeme pape Ivana XV. godine 993., kada je proglašen sv. Ulrik.
Povezanost Zemaljske i Nebeske Crkve
Prema nauku Drugog vatikanskog sabora, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve. Pripadnici jedne i druge, iako na različit način i stupanj, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, te pjevaju istu pjesmu slave svome Bogu. Ova svetkovina stoga nije samo čin sjećanja, već i izraz nade i vjere u vječno zajedništvo.
