Osobe koje su u cijelosti izdržale najmanje deset godina zatvora za teška kaznena djela, a za koje sud procijeni da postoji vrlo velika vjerojatnost ponavljanja teškog kaznenog djela, mogle bi nakon isteka kazne biti smještene u posebnu ustanovu.
Predviđa to prijedlog Zakona o tretmanu i smještaju osoba po punom izvršenju kazne zatvora, za koji je 3. kolovoza otvoreno javno savjetovanje. Savjetovanje traje do 1. rujna, a predloženo je da zakon stupi na snagu 1. siječnja 2027. godine.
Riječ je o potpuno novom pravnom mehanizmu kojim bi se omogućilo postupanje s osobama koje su u cijelosti izdržale kaznu zatvora, ali kod kojih je procijenjen visok rizik od ponavljanja teških kaznenih djela.
Prema obrazloženju prijedloga, takve se osobe danas nakon isteka kazne moraju pustiti na slobodu jer ne postoji zakonska osnova za njihovo daljnje zadržavanje. Predloženi tretman i smještaj nakon odsluženja kazne ne bi predstavljali novu kaznu, već mjeru čija bi svrha bila smanjivanje opasnosti od budućih kaznenih djela.
Tko bi mogao biti smješten u posebnu ustanovu?
Predloženi Zakon o tretmanu i smještaju osoba po punom izvršenju kazne zatvora odnosio bi se na osobe koje su u cijelosti izdržale kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od najmanje deset godina za kazneno djelo protiv života, tijela, osobnih sloboda ili spolnog integriteta druge osobe.
Za određivanje mjere moralo bi biti ispunjeno više uvjeta. Sud bi, među ostalim, morao utvrditi da kod osobe prevladavaju nasilna obilježja ličnosti zbog kojih je vrlo vjerojatno da će ponovno počiniti teže kazneno djelo.
Cilj predložene mjere bio bi smanjiti opasnost od ponavljanja kaznenog djela, ali i omogućiti rehabilitaciju i pripremu osobe za povratak u zajednicu.
Postupak bi započinjao još tijekom izdržavanja zatvorske kazne. Kaznionica ili zatvor morali bi najkasnije šest mjeseci prije isteka kazne posebnom Povjerenstvu dostaviti izvješće o procjeni vjerojatnosti ponavljanja kaznenog djela te podatak o datumu isteka kazne.
Povjerenstvo bi potom pribavilo izvješća nadležnog ureda za probaciju i tijela za socijalni rad, a prema potrebi i drugu dokumentaciju. Bilo bi potrebno provesti i dva neovisna psihijatrijsko-psihologijska vještačenja.
Na temelju svih prikupljenih podataka Povjerenstvo bi sudu moglo predložiti određivanje tretmana i smještaja nakon odslužene kazne.
Konačnu odluku donosilo bi vijeće od tri suca županijskog suda nadležnog prema mjestu na kojem osoba izdržava kaznu. Osoba na koju se prijedlog odnosi morala bi biti saslušana.
Postupak bi bio izvanparnični, uz isključenje javnosti, a sud bi morao postupati bez odgode.
Osoba bi imala pravo na odvjetnika, a ako ga sama ne bi izabrala, sud bi joj ga postavio po službenoj dužnosti.
Protiv odluke kojom se određuju tretman i smještaj bila bi moguća žalba u roku od osam dana. O žalbi bi odlučivalo vijeće od pet sudaca Vrhovnog suda, pri čemu žalba ne bi odgađala izvršenje odluke.
Smještaj ne bi imao unaprijed određeno trajanje
Jedna od važnijih odredbi prijedloga jest da smještaj nakon odsluženja kazne nema unaprijed određeno trajanje.
Tretman i smještaj trajali bi sve dok postoje razlozi zbog kojih su određeni. To znači da prijedlog zakona ne propisuje unaprijed maksimalan broj mjeseci ili godina koje bi osoba mogla provesti u ustanovi.
Sud bi svakih 18 mjeseci morao ponovno preispitati postoji li potreba za nastavkom tretmana i smještaja.
Za provedbu mjere država bi osnovala posebnu ustanovu za tretman osoba nakon izvršenja kazne. Osnivačka prava u ime države ostvarivalo bi Ministarstvo zdravstva, dok bi ustanovu uredbom osnovala Vlada.
Uvjeti u ustanovi morali bi se bitno razlikovati od uvjeta izvršavanja zatvorske kazne. Naglasak bi bio na rehabilitaciji, postupnom smanjivanju rizika, ublažavanju ograničenja i pripremi korisnika za povratak u zajednicu.
Za svakog korisnika stručni tim morao bi u roku od 30 dana od smještaja izraditi individualni plan tretmana. Plan bi se potom usklađivao svakih šest mjeseci ili ranije ako bi došlo do bitnih promjena u stanju korisnika.
Tretman bi uključivao individualni psihološki, psihijatrijski, psihosocijalni i socijalnopedagoški rad, psihosocijalnu podršku, radnu terapiju, obrazovne i strukovne programe te programe usmjerene na upravljanje agresijom i impulzivnim ponašanjem.
Istodobno bi postojao sigurnosni režim prilagođen procijenjenom riziku. On bi uključivao kontrolirani ulaz i izlaz, videonadzor zajedničkih prostora, evidenciju posjeta, sigurnosne procjene te posebne protokole za slučajeve pokušaja bijega, nasilja, samoozljeđivanja i talačkih situacija.
U početku bi u ustanovi bilo pet korisnika
Prema procjeni iz prijedloga, u početnoj fazi rada u ustanovi bi bilo smješteno pet korisnika.
Za početak rada trebalo bi zaposliti najmanje 14 djelatnika. Među njima bi bili ravnatelj, pravnik, ekonomist, specijalist forenzičke psihijatrije, psiholog, socijalni pedagog, socijalni radnik, radni terapeut te pet stručnih radnika zaduženih za poslove osiguranja.
Za zapošljavanje je u 2027. godini predviđeno 300.000 eura, uz pretpostavku zapošljavanja deset djelatnika od 1. srpnja 2027. godine.
Od početka 2028. godine za plaće svih 14 djelatnika trebalo bi osigurati oko 720.000 eura godišnje.
Za materijalne i operativne troškove ustanove, odnosno takozvani “hladni pogon”, u 2027. godini trebalo bi osigurati 200.000 eura. Od 2028. nadalje predviđeno je 480.000 eura godišnje.
Točan datum početka rada ustanove zasad nije određen. Prijedlog zakona propisuje da Vlada uredbu o osnivanju ustanove mora donijeti u roku od šest mjeseci od stupanja zakona na snagu.
U istom roku Hrvatski sabor trebao bi imenovati Povjerenstvo, dok bi ministar zdravstva trebao donijeti pravilnik kojim će se urediti standardi prostora, opreme i potrebnih radnika.
Ako bude usvojen, novi Zakon o tretmanu i smještaju osoba po punom izvršenju kazne zatvora trebao bi od 2027. godine uvesti novi sustav kojim bi se, nakon isteka dugotrajne zatvorske kazne, moglo nastaviti s tretmanom osoba za koje sud procijeni da predstavljaju vrlo visok rizik od ponavljanja teških kaznenih djela.