Slovenija danas, 27. travnja 2026., obilježava Dan otpora protiv okupatora, državni praznik koji slavi hrabrost i zajedništvo u borbi za slobodu. Na ovaj datum 1941. godine u Ljubljani je osnovana Protivimperialistička fronta, koja je kasnije prerasla u Oslobodilačku frontu (OF) slovenskog naroda. Iako je povijest pisana u glavnom gradu, sudbina Prekmurja nosila je posebnu težinu, a rijeka Mura postala je nijemi svjedok krvave cijene slobode.
Povijesni temelji otpora
Oslobodilačka fronta osnovana je u kući književnika Josipa Vidmara, gdje su se okupili predstavnici različitih političkih struja i kulturnih djelatnika. Iako su komunisti, zbog iskustva u ilegalnom radu, imali odlučujuću ulogu, fronta je okupila širok spektar disidenata i frakcija koje su se ujedinile u trenutku kada je Jugoslavija proglasila predaju. Bio je to odgovor naroda na okupaciju koja je nastupila svega dva tjedna ranije.
U Drugom svjetskom ratu Slovenija je podnijela goleme žrtve s gotovo 100 tisuća izgubljenih života. Dok je Ljubljanska pokrajina bila najteže pogođena, Prekmurje je zabilježilo 1.598 žrtava, među kojima je gotovo polovica bila civilno stanovništvo.
Prekmurje pod pritiskom mađarizacije
Nakon što su njemačke snage u travnju 1941. osvojile područje, vlast je preuzela mađarska vojska. Okupator je odmah započeo s agresivnim procesom mađarizacije: uvedena je mađarska uprava, slovenske i prekmurske knjige su uništavane, a javna uporaba slovenskog jezika bila je strogo zabranjena. Zanimljivo je da je dopušteno samo prekmursko narječje, jer su okupacijske vlasti pokušavale plasirati teoriju da su Prekmurci (Vendi) posebna nacionalna skupina, odvojena od ostatka Slovenije.
Pokušaj brisanja identiteta kroz propagandu i školstvo nije uspio kod autohtonog stanovništva. Prvi organizirani otpori ugušeni su u krvi; krajem listopada 1941. na dvorištu dvorca u Murskoj Soboti obješeni su aktivisti Evgen Kardoš i Štefan Cvetko, dok je Koloman Cigüt pošteđen samo zato što je očekivao dijete.
Osnivanje prekmurske čete i krvava Mura
Godina 1944. donijela je pogoršanje položaja Mađarske, što je rezultiralo masovnim uhićenjima. Usprkos pogibiji istaknutih boraca poput Daneta Šumenjaka i Jože Kramara-Juša, pokret otpora nastavio se širiti. Krajem te godine formirani su prvi seoski odbori OF, a početkom 1945. i prekmurska četa.
Konačno oslobođenje stiglo je početkom travnja 1945. dolaskom sovjetske Crvene armije. Prijelaz preko rijeke Mure bio je posebno dramatičan – pretpostavlja se da je samo pri izgradnji pontonskog mosta, pod stalnom neprijateljskom vatrom, živote izgubilo više od 400 sovjetskih vojnika. Mura je tih dana bila krvava, odnoseći tijela onih koji su dali život za slobodu ovog kraja. Točan broj pogubljenih osloboditelja nije poznat, ali povijesni zapisi potvrđuju da je najmanje 521 sovjetski vojnik stradao na prekmurskom tlu.
Danas, 85 godina nakon početka otpora, sjećanje na ove događaje ostaje trajni podsjetnik na visoku cijenu slobode i nepokolebljiv duh naroda koji se suprotstavio okupaciji.
