Odluka općina Kotoriba, Šenkovec i Štrigova da odbiju sufinanciranje projekta koji se bavi dokumentiranjem žrtava poslijeratnih likvidacija i održavanjem grobišta otvorila je ozbiljna pitanja o suočavanju s prošlošću u Međimurju. Iako projekt “Križevi bez imena” nastoji dati osnovno dostojanstvo ljudima koji su desetljećima bili prešućivani, lokalne vlasti pokazale su otpor temi koja se očito kosi s još uvijek dominantnim “službenim narativima” o razdoblju nakon 1945. godine.
Zakon jasan, provedba pod upitnikom
Ključni argument kolumne leži u činjenici da su jedinice lokalne samouprave prema Narodnim novinama 31/2011 zakonski dužne održavati grobišta žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Udruga koja stoji iza projekta zapravo nudi pomoć u ispunjavanju te obveze – preuzimajući brigu o lokacijama poput Sepa, Leša i Repove šume. Odbijanje takve suradnje sugerira da razlog nije financijske prirode, već duboko političko-identitetski, jer se želi izbjeći javno priznanje postojanja grobišta na tim područjima.
Strah od istine i promjene narativa
Projekt se bavi razdobljem od 1945. do 1987. godine, koje je ostavilo duboke tragove represije i šutnje. Autor ističe da se određenim strukturama ne uklapa u sliku o “partizanskom oslobođenju” činjenica da su na tim mjestima vršene likvidacije bez imena i obilježja. Poseban problem nekima predstavlja i to što braniteljska zajednica otvara ovu temu, čime se izravno razotkriva dugogodišnja šutnja i mijenjaju odnosi moći u lokalnoj zajednici.
Zaključno, kolumna poručuje da grobišta ne govore o politici, već o ljudima koji zaslužuju ime i istinu. Inzistiranje na europskim standardima suočavanja s prošlošću nije usmjereno protiv bilo koga, već predstavlja dug prema žrtvama koji nadilazi stranačke interese i trenutne lokalne vlasti.
