Nakon dugih pet godina tišine, radova i strpljivog iščekivanja, zidovi ranjene zagrebačke katedrale ponovno su odjeknuli pjesmom i molitvom. U noći u kojoj kršćanski svijet slavi rođenje Spasitelja, zagrebačka prvostolnica otvorila je svoja vrata vjernicima, a misu polnoćku prvi je put u ovom povijesnom zdanju predvodio nadbiskup Dražen Kutleša. Bio je to trenutak duboke simbolike – povratak u “živo srce” mjesne Crkve koji je nadmašio puku obnovu građevine, pretvorivši se u slavlje ustrajnosti i vjere.
Nadbiskup Kutleša u svojoj je propovijedi povukao snažnu paralelu između trenutnog stanja katedrale i same naravi Božića. Istaknuo je kako slavlje u prostoru koji je još uvijek ispunjen skelama i tragovima obnove najbolje ocrtava istinu o Kristovu rođenju. Baš kao što ni prva božićna noć u Betlehemu nije bila idilična ni savršena, tako ni naša vjera ne traži blještavilo i dovršenost da bi bila stvarna. Božić, poručio je nadbiskup, traži otvorenost i ponizno povjerenje u nedovršenom svijetu.
“Ova katedrala, ranjena potresom, ali ne poljuljana u svome dostojanstvu, svjedoči nam da obnova nije samo tehnički zahvat”, naglasio je mons. Kutleša, zahvalivši Vladi, stručnjacima i radnicima, ali prvenstveno vjernicima na njihovoj molitvi i strpljenju. Podsjetio je kako su nas nedavne nedaće, poput potresa i pandemije, naučile krhkosti materijalnih sigurnosti te nas usmjerile na ono što je uistinu presudno: blizinu, međuljudske odnose i nadu.
U središtu njegove poruke našao se poziv na društveno ozdravljenje. Nadbiskup je upozorio kako se istinska obnova, bilo zgrade, čovjeka ili naroda, ne postiže brzim “krpanjem”, već strpljivim građenjem povjerenja i odustajanjem od riječi koje dijele. Poruka koja je odjeknula iz katedrale bila je jasna i utješna: iako obnova još traje i nije sve izliječeno, činjenica da je sve dodirnuto milošću dovoljna je da se u svakom srcu rodi nova nada.
Uz nazočnost visokog državnog izaslanstva i mnoštva vjernika, ova je polnoćka označila novi početak. Iz ruševina je niknula nada, a iz tame svjetlo, podsjećajući Zagreb i cijelu Hrvatsku da su najdragocjenije stvari često one koje se grade polako i s ljubavlju. Vrata katedrale od sada ostaju otvorena, a njezina ranjena ljepota nastavlja biti putokaz i utjeha svima koji u njoj traže mir.
