Božić je blagdan kojim kršćani slave rođenje Bogočovjeka Isusa Krista, a sama riječ Božić kao „mali Bog” u kršćanstvu nosi značenje blagog i bliskog Boga koji je postao dostupan čovjeku. Kroz povijest se dan Isusova rođenja smatrao i početkom nove godine, što je u Europi bilo prihvaćeno tijekom razdoblja obnovljenog Zapadnog Rimskog Carstva. Tragovi tog poimanja vremena zadržali su se i u poznatoj hrvatskoj pjesmi Narodi nam se kralj nebeski, u kojoj stih „na tom mladom letu” zapravo označava početak nove godine na sam Božić, iako je Crkva službeno prihvatila 1. siječnja kao novogodišnji datum tek 1691. godine.
Liturgijska proslava kroz tri božićne mise
Proslava ovog velikog blagdana od 5. stoljeća obuhvaća tri različite mise: polnoćku, zornicu (pastirsku misu) te svečanu poldanjicu. Svaka od njih ima svoju specifičnu biblijsku poruku, od izvješća o povijesnom događaju rođenja tijekom polnoćke, preko navještaja pastirima na zornici, pa sve do dubokog teološkog Proslova iz Ivanova evanđelja na poldanjici koji slavi Riječ koja je tijelom postala. Nakon samog Božića, kršćanski kalendar nastavlja se nizom važnih blagdana poput Svetog Stjepana, Svetog Ivana i Nevine dječice, čime se produžuje blagdansko ozračje i radost u domovima vjernika.
Drevni hrvatski običaji i biranje kraljeva
U Hrvatskoj je Božić neodvojiv od bogate etnografske baštine koja se očituje kroz specifične narodne običaje. Jedan od najzanimljivijih, koji se počeo gubiti početkom 20. stoljeća, bio je izbor seoskoga kralja ili kneza u južnohrvatskim krajevima. Taj se običaj obično odvijao dva dana nakon Božića, a izabrani kralj imao je svoje oznake vlasti poput štapa i krune. Etnolozi poput Milovana Gavazzija smatraju da je ovaj običaj ostatak drevne hrvatske tradicije povezane sa sjećanjem na izbor narodnih vladara, što ukazuje na duboku povezanost narodne kulture i religijskih blagdana.
Simbolika pšenice, badnjaka i blagdanske slame
Običaj sijanja božićne pšenice na blagdane svete Barbare ili svete Lucije ostao je živ do danas kao snažan simbol obnove života i plodnosti. Ta se pšenica, ukrašena hrvatskom trobojnicom, stavlja pod bor ili uz jaslice, a nakon blagdana se daje pticama jer se ništa iz svetog doba ne smije baciti. S druge strane, običaji unošenja badnjaka (velikih panjeva na ognjište) i rasprostiranja slame pod stolom u modernim domovima gotovo su nestali. Slama je nekada bila ključni znak Božića, a trenutak kada bi je domaćin unio u kuću označavao je službeni početak najsvečanijeg dijela proslave.
Povijest božićnog drvca u hrvatskim domovima
Zanimljivo je napomenuti da se u Hrvatskoj do otprilike 1850. godine nije običavalo kititi božićno drvce, iako je taj običaj u njemačkim pokrajinama bio prisutan još od 16. stoljeća. Tek u drugoj polovici 19. stoljeća ovaj se trend proširio hrvatskim krajevima, postavši s vremenom nezaobilazan dio blagdanskog interijera. Svi ovi običaji, zajedno s prepoznatljivim božićnim pjesmama koje su zapravo prepjevi evanđelja, čine neraskidiv dio hrvatskog kulturnog identiteta i pretvaraju Božić u najtoplije doba godine.
