Desetog prosinca 2025. godine obilježava se 26. godišnjica smrti dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske. Njegov životni put, obilježen disidentstvom, zatvorom i konačnim ostvarenjem državne neovisnosti, postavlja ga u središte moderne hrvatske povijesti. Iako mu je priznata uloga utemeljitelja, njegovo političko naslijeđe i dalje izaziva snažne podjele i različite ocjene.
Disidentstvo, zatvor i put do predsjedništva
Tuđmanovi stavovi o hrvatskoj povijesti i protivljenje nametanju kompleksa krivnje narodu doveli su ga do isključenja iz Saveza komunista, prisilnog umirovljenja i dvaju političkih sudskih procesa. Osuđen je 1972. i ponovno 1981. godine zbog izražavanja svojih povijesnih mišljenja i zalaganja za pluralističku demokraciju u stranim medijima. Taj progon kulminirao je zabranom javnog djelovanja, no nakon što mu je vraćena putovnica 1987., prešao je u aktivno opozicijsko djelovanje, putujući inozemstvom i organizirajući hrvatski nacionalni demokratski pokret.
Svoju političku viziju formalizirao je 1989. osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Nakon izborne pobjede, postao je Predsjednik Predsjedništva 30. svibnja 1990., a usvajanjem novog Ustava i pobjedama na izravnim izborima 1992. i 1997. postao je predsjednik samostalne Republike Hrvatske.
Ostavština i kontroverze
Ono što mu kritičari ne mogu osporiti jest da je ključni utemeljitelj i vođa suverene i demokratske Hrvatske. Pod njegovim je vodstvom država obranjena u Domovinskom ratu, provedene su pobjedničke vojne operacije i ostvarena mirna reintegracija Podunavlja.
Međutim, Tuđmanovo razdoblje vlasti opterećeno je kontroverzama. Najoštrije kritike tiču se takozvane divlje pretvorbe i privatizacije, koja je, uz korupciju, rezultirala uništavanjem socijalističkih tvrtki i stvaranjem relativno malog broja privilegiranih bogatih obitelji, što je ostalo upamćeno kroz njegovu vizionarsku rečenicu o 200 hrvatskih bogatih obitelji.
Isto tako, njegova “bosanska politika” ostaje najkontroverznije područje. I dok zagovornici tvrde da je vodio politiku zaštite interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kritičari ga najžešće optužuju za pokušaj podjele BiH sa Slobodanom Miloševićem, referirajući se na sastanke poput onog u Karađorđevu.
Posljednje poruke i rastanak
Nekoliko mjeseci prije smrti, Tuđman je izjavio da želi Hrvatsku koja će biti u službi svih građana, zemlju slobode i demokracije, ali uz svijest o odgovornosti, a ne anarhiji. Govorio je o želji za Hrvatskom blagostanja i sreće njenih ljudi, koja bi po razvitku bila u prvim redovima slobodnih naroda svijeta, ističući imperativ jačanja veza s EU, SAD-om i UN-om. Prisjetio se i teškog djetinjstva i očevih savjeta o potrebi da ne postane “narodna gulikoža”.
Predsjednik Tuđman je 1. studenoga 1999. godine primljen u KB Dubrava zbog jakih bolova uzrokovanih prsnućem debelog crijeva, iako mu je ranije u američkoj bolnici ‘Walter Reed’ dijagnosticiran karcinom želuca. Nakon operacije, dok se oporavljao, državu je vodio iz bolničke sobe. Nažalost, oporavak je prekinula sepsa. U borbi do posljednjeg časa, 10. prosinca 1999. u 23:15 sati, uz njega su bile medicinske sestre i ravnatelj bolnice. Prema svjedočenjima, Tuđman je, iako već na respiratoru, suzama reagirao na pozdrave svojih suradnika, a na vječni počinak ispraćen je s hrvatskom zastavom i krunicom položenima na njegove grudi.
Tuđman je pokopan 13. prosinca 1999. godine na zagrebačkom Mirogoju uz pune državne i vojne počasti, a njegovoj sahrani prisustvovalo je stotine tisuća građana.
